Odbacite odluke. Budite odlučni.

Što znači biti odlučan? Odlucnost je spoj ustrajnosti i hrabrosti, koja vas drži u ravnoteži kada hodate po tankoj granici između neuspjeha i izvrsnosti. Odlučnost nema veze s ciljevima koje ste zapisali na papir, ali ima velike veze s jurišem u nepoznato, koji će vam pomoći u spoznaji da ste sposobni za više nego što ste ikada sanjali.


U narednim pričama upoznat ćete ljude koji su utjelovljenje odlučnosti; krasi ih predanost prema krajnjem cilju i borbenost koja im omogućava da se približe izvrsnosti baš svakog dana.


Ispisivanje novih stranica grčke povijesti na vrhu svijeta


Vrh Mount Everesta mami penjače iz cetvrtog kampa – to je posljednja stanica prije nego sto timovi naprave krajnji napor prema velicanstvenom osjecaju stajanja na najvisem vrhu svijeta. Cetvrti kamp je takoder prolaz u „zonu smrti“, uzdignuce koje prati izuzetan nalet hladnoce, nepristupacan teren i nedostatak kisika; doista malosto tamo moze prezivjeti. U „zoni smrti“, vase je vlastito tijelo vas najveci neprijatelj – i dok mirujete, svaki udah je poput borbe. U kriticnom trenutnku uspona nastupa delirij, stanje u kojem bi vas svaka kriva odluka mogla kostati zivota. Hod vam postaje nestabilan i polako pocinjete gubiti svijest zbog naoticanja mozga.


U trenutku kada je Panagiotis Kotronaros dostigao „zonu smrti“ na Mount Everestu, jos uvijek je bio cijeli kilometar udaljen od samog vrha. Vjetrovi su bili nemilosrdni, a prijetnja oluje bila mu je neprestana briga. Vise od 200 mrtvih tijela razbacanih po planini, sluzili su kao podsjetnik: ljudima ovdje nije mjesto.


Vjetrovi su potukli njegov tim i natjerali ih da se sklone na sigurno vec u prvom pokusaju uspinjanja na vrh te je znao da, ne uspiju li u drugom pokusaju, to znaci neuspjeh za grcku ekspediciju.


Na visini od 6000 metara, svaki je djelic Panagiotisovog tijela vristao da se mora okrenuti nazad; na visini od 8000 metara, tijelo mu je govorilo da legne i umre. Kako je dospio tamo i kako je uopce mogao nastaviti dalje?


Nevjerojatni alpinist celicne volje


Kada je u pitanju Panagoitis, pratiti san o alpinizmu zahtjevao je potpuno drugaciji tip ustrajnosti. Odrastao je u Ateni, a njegova obitelj nije imala novaca i nije ih pretjerano zanimao sport.


„Ni ja, niti moja sestra i brat nisu bili bliski s prirodom i planinama.“ – prisjeca se Panagoitis. „Dotaknuti vrh Everesta je bio san. U pocetku je za mene to bio nedostizan cilj, pogotovo ako uzmete u obzir moje porijeklo – nisam imao iskustva u alpinizmu, niti ikakav izvor financija, a ne smijemo zaboraviti ni da potjecem iz urbane zone zivljenja.“


No, Everest ga je privlacio poput magneta. Kao teenager, napravio je motivacijsku plocu za skolski projekt, opisujuci prve alpiniste koji su dosegli vrh Everesta. Upravo ga je taj projekt potaknuo na nepokolebljiv put, ciji je krajni cilj bio stati na krov svijeta.


„Penjanje tj. alpinizam pogada pravu ravnotezu izmedu fitnessa i kontakta s prirodom.“ – kaze Panagiotis. „Stvar koja me zapravo privukla ovom sportu je postavljanje vrlo specificnih ciljeva, sto za sobom povlaci proces rjesavanja djelica veceg cilja.„


U pocetku se Panagiotis morao zadovoljiti raspolozivim sredstvima – poceo je trcanjem, setnjom tj. penjanjem na razlicita gorja te biciklizmom. Pazio je na prehranu i proucavao svaki tehnicki aspekt alpinizma. Potrazio je i sponzore koji su mu bili voljni pomoci oko opreme potrebne za profesionalni alpinizam.


 


Prva ekspedicija kojoj je prisustvovao bila je 1995., kada se njegova grupa uspela na vrh Shishapangma na Himalaji. Na 8000 metara visine, Panagoitis ce prvi put iskusiti „zonu smrti“.


Cinjenica da nam je to bila prva ekspedicija, samo je u nasim glavama povecavala svijest o tome da nas ceka zahtjevan pothvat.“ kaze Panagiotis. „Uvijek promjenjivi vremenski uvjeti, manjak iskustva i znanja, gleceri, poteskoce kada je u pitanju prilagodba tijela ekstremnim uvjetima...svaki od ovih faktora moze vas kostati zivota.“.Prva ekspedicija dala je Panagiotisu snage i samopouzdanja da nastavi gurati prema ostvarenju osvajanja vrha Everesta. 2004., nije samo bio spreman okusati se u osvajanju vrha Everesta, bio je voda peteroclane grcke ekspedicije!


Cijelu pricu procitajte u Aloe Life magazinu.


Boriti se za velike stvari


Put do karijere profesionalnog MMA borca obiluje preprekama; dok sam sport polako napreduje, a popularnost mu raste na globalnoj razini, karijera mjesovitih borilackih sportova nije pretjerano unosna za vecinu boraca. No, zivot na vrhu je odlican za nekolicinu sretnika.


Andy “Taz” Young nikada to nije radio zbog novaca. Svjestan je i cinjenice da cijeli zivot trenira za karijeru koja se moze urusiti poput kuce od karata nakon samo jedne ozljede. No, uz nekoliko velikih pobjeda, ukljucujuci svjetsko prvenstvo, vrh je napokon na obzoru.


Razina na kojoj se nalazi iskljucivo podrazumijeva susrete s elitnm borcima. Zaredao je nekoliko velikih pobjeda i osjetio ostricu teskih gubitaka. Andy kaze da je perspektiva ono sto ga tjera naprijed. Naucio je prigrliti bol, koje ne manjka kada je u pitanju njegovo zanimanje.


„Imam priliku ostvariti cilj i znam da mnogi nisu ovoliko privilegirani.“ – kaze Andy. „Dobio sam priliku promijeniti vlastiti zivot, zivot svoje obitelji i pozitivno utjecati na tude zivote. Mislim na ljude koje sam izgubio i osjecam da me tjeraju zivjeti punim plucima.“


Loviti zivotni san


Andy je poceo trenirati borilacke vjestine u dobi od 5 godina. Htio je biti jak poput superheroja na TV-u. Andyjev stariji brat Chris takoder je bio entuzijastican kada su u pitanju borilacke vjestine i medusobno su se bodrili do uspjeha.


„Izuzetno sam sretan sto sam imao prekrasno djetinjstvo.“ kaze Andy. „Moji roditelji i cijela obitelj, bili su puni ljubavi te su osigurali da imam sve sto mi treba. Odrastao sam blizu obale Sjeverne Irske, u sumovitom podrucju, stoga smo maksimalno iskoristavali situaciju i odlazili u duge setnje – bili smo izuzetno aktivni.“ 


Andyjeva velika inspiracija bio je njegov djed koji se u vojsci bavio boksanjem. Njegove price o boksackim mecevima u Africi, naporni treninzi i strast prema sportu, utjecali su na Andyja i poticali ga da trenira jos snaznije.


Trenirao je razlicite vrste borilackih sportova i bio je izuzetno posvecen treninzima i vizualizaciji svojih snova. Dok su njegovi prijatelji i vrsnjaci izlazili i opustali se nakon skole, Andy je trenirao do dugo u noc. Bio je izuzetno strastven i predan umjetnosti borbe, ali jos nije bio siguran kako ce se odviti njegov buduci zivot.


Prvi je put susreo spot mjesovitih borilackih vjestina u dobi od 18 godina. MMA je u to doba tek pocinjao skupljati bazu strastvenu sljedbenika.


„Osjecao sam da mi stvari dolaze potpuno prirodno“ – prisjeca se. „Mogao sam spojiti sve stilove koje sam do tada naucio i koristiti ih zajedno. Bio je to test i duboko u sebi sam osjecao da je ovo nesto cime se trebam baviti, nesto za sto sam stvoren. Kao djecak sam sanjao da cu postati jedan od najboljih boraca na svijetu, a ovo je bila savrsna prilika da ostvarim taj san.“


Napredovao je kroz amaterske vode i ubrzo napredovao do profesionalne razine. Na toj su razini ulozi veci, kao i opasnost od tjelesnih ozljeda. Andy osjeca da je upravo tamo gdje treba biti i uvjeren je da ce svoju karijeru borca podici na novu razinu.


Kljuc natjecanja na najvisoj razini


Snaga i vjestina vas mogu odvesti do odredene razine u profesionalnoj karijeri borca; Andy smatra da je najmocnije oruzje iz arsenala koji posjeduje upravo – stanje uma.


„Izgraditi ispravan sustav vjerovanja u sebe je svakako prioritet“ – kaze Andy. „Sljedece je odradivanje tjelesnog dijela. Za to vam je potrebna disciplina, jer vas u vecini slucajeva nesto boli ili ste umorni i ne zelite nastaviti. No, upravo ta mala razlika kada ustrajete umjesto da odustanete je bitna.“


Mali pomaci ustrajnosti se zbrajaju i tijekom vremena vas cine snaznijima, inteligentnijima i discipliranijima. Nije bitno radi li se o ekstra vjezbama na strunjaci, vjezbama rastezanja poslije treninga, konzumiranju prave hrane ili osvjestenosti tijekom vjezbanja – dobrobiti se zbrajaju.


„Kada pobjedujete, cesto sitnice cine razliku izmedu vas i drugog mjesta“ – kaze Andy. „Moj trener kaze da je razlika izmedu pobjednickog i zadnjeg mjesta djelic sekunde.“


Nikada najjaci, tehnicki najsavrseniji borac ne ispliva na povrsinu, vec onaj koji ima najvise discipline, ustrajnosti i, sto je najvaznije, borac sa pravim stanjem uma i vjerom u sebe.


Kako MMA dobija na popularnosti i sve vise ljudi zeli nazociti borbama, natjecanja su sve zesca i potencijal je veci nego ikada. Andy Young je uzeo zamah u pravom trenutku i svjestan je te cinjenice.


„Jednog dana cu umrijeti.“ – kaze Andy. „Zasto bih se zalio? Svaka i najmanja neugoda koju osjecam sada, nece trajati zauvijek. Kada jednom prestane, na njezino mjesto dolazi snaga i uspjeh. Zivim svoju strast u ovom trenutku.“


Boriti se kada vam borba sama pride


Postoje borbe za koje se ne mozete priremiti. Treci stadij raka dojke je definitivno jedna od takvih borbi, a Catherine Un je imala i vise nego dovoljno na pameti kada je 2014. godine cula svoju dijagnozu.


Sedam godina radnije, stigla je u Dubai s Filipina u potrazi za novim, imucnijim zivotom. Najveci grad Ujedinjenih Arapskih Emirata igraliste je mladih ljudi u pokretu te nudi zivotni stil koji je raskosan kao i pogled na grad. Privlaci ljude iz svih djelova svijeta, koji se nadaju da ce steci bogatstvo i zivjeti punim plucima u procesu.


Catherine Un nije imala problema kada je u pitanjiu aklimatizacija i pracenje brzog ritma grada te je ucinila sto i svaki pristigli radnik – stranac: vikendima se zabavljala, upoznavala je nove prijatelje i istrazivala okruzenje.


Ucinila je sto i mnogi njezini sunarodnjaci koji su doselili u Dubai: mijenjala je posao za poslom i trazila je pravu priliku za sebe. Catherine je bila prva iz svoje obitelji koja je odselila toliko daleko od kuce. Bila je posve sama.


Upravo to je cinilo njezinu financijsku situaciju nesto kompliciranijom: prihvacala je svaki posao koji se nudio, radila je u agenciji za nekretnine, gradevinskoj tvrtki te za naftni konglomerat. U prvih 8 godina zivota u Dubiau, promijenila je cak 5 poslova.


Placa nije bila idealna i Catherine je cesto bila frustrirana. Znala je da postoji mogucnost za zaradu, ali nije znala koliko ce morati cekati. No, njezin je novi dom pruzao dovoljno uzbudenja, stoga je odlucila ostati i pokusavati.


Udarac realnosti 


Nesigurnost na poslu i privatnom zivotu, nisu bili ni djelic onoga sto ju je cekalo. Bas kada je pocela raditi kao tajnica u naftnoj tvrtki, saznala je vijest koja ce ju sprijeciti na daljnjem putu. Rak dojke, 3. stadij.


Dijagnoza ju je shrvala, no Catherine nije mogla sjediti i cekati lijecenje. Zdravstveno osiguranje koje je imala zahvaljujuci poslu, bilo je jedino na koje se mogla osloniti i bila je previse prestrasena mjesecima da bi sefu otkrila svoje stanje.


Mislila je da ce ju sef smatrati nepodobnom za posao, sto bi znacilo da mora odustati od svog sna o zivotu u Dubaiju i vratiti se na Filipine. Bez da je ikome rekla rijec, Catherine se jutrima redovito vozila po dva sata, a nakon radijacije bi dolazila na posao.


Catherine se ipak nije zauvijek mogla nositi sama s bolescu; nedugo nakon sto je zapocela terapiju u veljaci 2015., njezina je majka dosla s Filipina kako bi se mogla brinuti za nju. Kemoterapija je ucinila svoje i Catherine je polako gubila energiju, a klecanje koljena otezavalo joj je kretanje na poslu. Ponekad joj je imunitet bio u toliko losem stanju da nije ni mogla primati kemoterapiju.


Pronalazak prijatelja, nade i volje za borbom


Guandoline nije mogla podnijeti sto joj kcer trpi tolike bolove pa je dane provodila trazeci lijek koji ce joj iskustvo uciniti podnosljivijim.


Po preporuci osobe koju je upoznala u Dubaiju, Guandoline je pronasla Forever, ne znajuci nista o poslovnoj strani. Catherine je upravo prolazila 5. mjesec kemoterapije i bila je skepticna kada je cula da bi trebala dodati jos jednu obavezu u svoj raspored. No, njezina majka je inzistirala da posjete lokalni Foreverov ured te upoznaju nove ljude.


Ispada da nije morala daleko hodati – lokalni ured Forevera u Dubaiju nalazio se upravo u zgradi u kojoj je i sama radila, stoga je trebala „putovati“ samo nekoliko katova na prvi grupni sastanak. Bila je vrlo skepticna, ali je saslusala poslovnu prezentaciju.


Shvatila je koliko je bila u krivu kada ju je poznata prica pogodila „u zicu“. Zena je pocela pricati o vlastitoj borbi s rakom dojke i kako ju je lijecenje, uz bolest, istrosila mentalno i tjelesno. Takoder je spomenula kako ju je upravo njezina mreza u Foreveru potaknula na ponovnu borbu i dala joj potrebnu snagu.


Ime zene je bilo Lovely i takoder je bila s Filipina. Podijelila je s drugima pricu o tome kako joj je Aloe vera pomogla u procesu lijecenja i obecala je Catherine da ce joj pomoci sto god joj trebalo. Catherine je bila iznimno zahvalna za savjet, ali je bila nervozna jer nije znala kako ce si moci priustiti proizvode. Jos jednom, Guendoline je bila od velike pomoci, uclanila se u Forever u ime svoje kceri i prvih je nekoliko mjeseci kuci donosila proizvode.


Kada je Catherine primila zadnju kemoterapiju u 2015., a pobjeda u borbi s rakom joj dala novu perspektivu u zivotu i razlog za ostanak u Dubaiju, nocni izlasci su postali proslost, a zamijenio ih je osjecaj duznosti da pomaze drugima, bas kako je Lovely pomogla njoj. Nastavila je silaziti nekoliko katova nize i slusati predavanja (ovaj put, pozorno) o nevjerojatnim uspjesima Managera. Svaki ju je sastanak cinio sretnom i donosio inspiraciju te je ubrzo i sama osjetila hrabrost podijeliti svoju pricu s drugima.


Putem bloga i objava na drustvenim mrezama, Catherine je uspjela uclaniti mnogo prijatelja u Forever. Postala je Managericom nakon samo tri mjeseca, ali to nije ono sto ju je punilo pozitivnom energijom: ono sto ju cini sretnom upravo je promicanje zdravog zivota – osjetila je da je bas to njezin poziv. Iz prve ruke zna kako je tesko opstati u stranoj drzavi i sada pokusava inspirirati svoju okolinu i natjerati radnike iz stranih drzava da paze na svoje zdravlje dok nije prekasno.


Vise nije ni toliko usamljena: Forever joj je postao obitelj, a njezina je majka ostala u Dubaiju i sada je uspjesna Poslovna suradnica u Foreveru. Njezin je brat takoder dosao u Dubai u nadi da ce i sam profitirati od poslovne prilike koja im je pruzena.


Bez potpore svoje majke, Catherine nikada ne bi pronasla Forever. Bez ispovjesti koju je cula od Lovely, Forever nikada ne bi ostavio toliki utisak na njezin zivot. Dubai je zabavniji nego ikada otkad Catherine pazi sto jede i kako se ponasa prema svome tijelu. Zivi bez karcinoma preko dvije godine, a isto toliko dotice zivote svojom pricom. 


Zdravlje je postalo njezino bogatstvo i uziva u svemu kao nikada prije.


Cijelu pricu procitajte u Aloe Life magazinu.


 


 

Srodni proizvodi